Psiholog William von Hippel je otkrio da ljudi svakodnevno koriste veliki dio svoje misaone sposobnosti da bi se snašli u kompliciranom društvenom svijetu.
Naš ‘’društveni um’’ svakako provjerava činjenice s vremena na vrijeme pitanjem :’’ Koje su društvene posljedice ako nešto uradim ili izgovorim?’’ Dakle, posjedujemo mehanizam u našem umu, koji nas u slučaju potencijalne opasnosti , spriječava da iskazujemo mišljenje, ako to ugrožava naš društveni status.
Ovaj se fenomen naročito pojavljuje ukoliko je viši društveni i ekonomski status pojedinca. Visoko educirane ili bogatije osobe su više zabrinute šta bi drugi mogli pomisliti o njihovim stavovima. To je zato što se boje da izgube akademsku reputaciju ili poziciju u karijeri. (Udobnost i privilegije)
S druge strane, kada osjetimo da neku osobu društvo odbacuje, distanciramo se od nje, iz straha da ćemo i sami biti odbačeni zbog povezanosti ili podrške toj osobi. U našem društvu nije rijetka pojava da neko napiše, objavi ili izrazi drugačije mišljenje i da zbog toga bude sankcionisan tako što će izgubiti posao ili stan, neće dobiti neki grant od nekog ministarstva, neće dobiti građevinsku dozvolu ili neku drugu vrstu pomoći od države koja bi mu po ustavu i zakonu trebala biti zagarantovana bez obzira na njegovo mišljenje o nekoj društvenoj temi.
Također postoje i osobe koje su sklonije da prihvate i najveću glupost kao razumnu ideju, ako i sve dok im to podiže ili održava društveni status. Kao rezultat, obrazovanija elita ima veću tendenciju od običnih ljudi da juri za nekim ‘’intelektualnim’’ besmislicama I ideologijama.
Američki analitičar podataka Dejvid Šor primjetio je u sveobuhvatnim studijama da takvi ljudi imaju ideološki koherentnije i ekstremnije stavove od slabije obrazovanih ljudi iz radničke klase. Taksisti, domari, čistačice, trgovci u skladištu često imaju mnogo bolje rezonovanje stvarnosti i nepotkupljiviji razum od profesora, nastavnika i viših državnih službenika.
Ideološki povodljiv saputnik, dakle, rijeđe učestvuje u raspravama za šankom , a češće pokorno sluša tuđa ‘’predavanja’’.
Izvršioci naredbi
Izvršioci naredbi, to su ljudi koji održavaju sistem ropstva, ne vladajuća klasa i gospodari. Ne takozvana elita, koji nisu elita bilo čega već su dno kante za đubre.
Ljudi koji održavaju ropstvo su ljudi koji dobrovoljno izvršavaju njihove naredbe.
Niko ne želi to da čuje i ljudi će vas mrziti kad im to kažete.
Mark Passio objašnjava kako slijediti naredbe znači raditi ono što vam je rečeno da radite, a da sami ne prosuđujete je li radnja koja vam je naređena da izvršite Ispravna ili Pogrešna.
Ako pojedinac slijedi naredbe, taj pojedinac NE MOŽE vježbati savjest, budući da, po definiciji, vježbanje savjesti znači da netko za sebe namjerno bira ispravno djelovanje umesto pogrešnog.
"Samo sam slijedio naredbe" NIKADA nije valjana isprika ili "opravdanje" za nemoralno, zločinačko ponašanje, i ovaj jadni pokušaj odbacivanja lične odgovornosti NIKADA SE NE TREBA PRIHVATITI kao valjano opravdanje za takvo ponašanje.
Pojam opravdanje dolazi od latinske imenice jus: "pravo; zakon" i latinskog glagola facere: "napraviti; stvoriti".
Opravdanje = "Stvoriti" pravo.
"Vi pomažete zlom sistemu najučinkovitije slušajući njegove naredbe i dekrete. Zli sistem nikada ne zaslužuje takvu odanost. Odanost njemu znači učestovati u zlu. Dobra osoba će se odupreti zlom sustavu svojom dušom." - Mahatma Gandhi
Comments
Post a Comment